U trenutku pisanja teksta većina štediša u Hrvatskoj nije zadovoljna kamatnim stopama na oročenu štednju, koje se trenutno nalaze na najnižim razinama u povijesti. To je razumljivo jer se za oročenje novca na godinu dana sada teško može dobiti više od 1% kamate, a prije desetak godina se moglo dobiti više od 5%. No to ne znači da je tada štednja bila isplativija. Naime, osim kamatnih stopa na isplativost štednje važan utjecaj ima inflacija, tj. godišnja stopa inflacije.

Što je inflacija?

U ekonomiji se pod inflacijom podrazumijeva pad vrijednosti ili kupovne moći novca. To znači da zbog efekta inflacije ista količina novca može kupiti manje proizvoda i usluga. Može se reći i da za istu količinu proizvoda i usluga treba sve više novca. Pokušajte se sjetiti koliko je prije 10 ili 20 godina koštao kruh, mlijeko, benzin i usporedite te cijene s današnjim. Službene podatke o stopi inflacije u Hrvatskoj pratiti možete na stranicama Državnog zavoda za statistiku.

Stopa inflacije najčešće je viša od kamatnih stopa na oročenu štednju, što znači da se štednja ne isplati čak ni kad su nominalne kamatne stope visoke. Što vrijedi što ćete za godinu dana od banke dobiti 5% kamate, ako su cijene porasle za 6%. To je jednako loša situacija kao trenutna, u kojoj je kamatna stopa na štednju 1%, a stopa inflacije približno 2%. U obje situacije se za godinu dana može kupiti približno 1% manje nego danas, što znači da se štednjom gubi novac.

Što uzrokuje inflaciju?

Većina ekonomista smatra da inflaciju uzrokuje pretjerano povećanje novca u optjecaju. Ako u određenoj godini gospodarstvo određene zemlje nije poraslo, a novca ima dvostruko više, cijene će vrlo brzo u prosjeku porasti za isti postotak. Naime, oni koji dođu do dodatne količine novca će ga početi trošiti i pri tome se neće previše osvrtati na nekoliko posto više cijene. Dio trgovaca i ostalih sudionika u ekonomiji će uspjeti prodati većinu zaliha pa će početi dizati cijene, što će dovoditi do lančane reakcije i generalnog porasta cijena u cijelom gospodarstvu.

Postavlja se pitanje zašto dolazi do povećanja novca u optjecaju? Radi se o tome da svakoj državi kad tad zatreba novca, stoga ga odluči stvoriti iz ničega i potrošiti na održavanje socijalnog mira, ispunjavanje obećanja političara, financiranje rata, otplatu starih dugova i sl. Budući da danas niti jedna valuta na svijetu nema pokriće u zlatu, novac se može stvoriti štampanjem novih novčanica ili utipkavanjem brojki na računalu, a za stvaranje novca je zaslužena centralna banka (u Hrvatskoj je to Hrvatska narodna banka). Osim centralnih banaka, na indirektan način količinu novca povećavaju i obične komercijalne banke. Kad klijent banke novac stavi na štednju, banka taj isti novac kao kredit plasira nekome drugome. Na taj način i štediša i dužnik banke imaju na raspolaganju novac za potrošnju, što doprinosi inflaciji. U pravilu, što je brži tempo rasta zaduživanja u nekoj zemlji, to je viša i stopa inflacije.

Dobre i loše strane inflacije

Iako inflacija nije dobra iz perspektive štediša u bankama, taj ekonomski fenomen ima i dobrih strana. Inflacija omogućuje lakšu otplatu starih dugova, bez obzira radi li se o dugu pojedinca, firme ili države. Npr. ako pojedinac uz plaću od 5000 kn digne kredit za koji rata iznosi 2500 kn, njegovih pola prihoda odlazi na otplatu kredita. No ako nakon 15 godina zbog efekta inflacije plaća te osobe poraste na 15000 kn, rata kredita od 2500 kn će činiti samo 17% prihoda.

Još jedan pozitivni učinak umjerene stope inflacije je motiviranje građana na ulaganje. Naime, ako građani znaju da novac s vremenom polagano gubi vrijednost, bit će ga spremniji ulagati u poslovne aktivnosti, što će pridonositi gospodarskom rastu. No da bi se postigao takav efekt, centralna banka se mora pobrinuti da stopa inflacije ne bude viša od nekoliko posto, inače može doći do kontra efekta ili čak do hiperinflacije.

Hiperinflacija – Najčešći uzrok propasti valute

U razvijenim zemljama centralne banke najčešće žele godišnju stopu inflacije zadržati na 2%, ali to nije uvijek moguće, pogotovo u nestabilnim zemljama u razvoju. Kad inflacija izmakne kontroli i cijene u gospodarstvu rastu po mjesečnoj stopi od 50% ili više, situacija se naziva hiperinflacija. U povijesti je bilo mnogo primjera hiperinflacije, a jedan od najpoznatijih poznatijih je hiperinflacija u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata, kada je 1923. trebalo 1.000.000.000.000 maraka za kupiti ono što je 1918. koštalo jednu marku. To znači da je životna ušteđevina građana koja se nalazila u gotovini ispod madraca ili na računima banaka postala potpuno bezvrijedna. Tijekom 80-ih godina 20. stoljeća u Jugoslaviji je također došlo do vrlo visoke inflacije, pri čemu je ušteđevina građana propadala.

Dugi periodi visoke inflacije narušavaju povjerenje javnosti u valutu, što dovodi do štednje u zlatu i stranim valutama koje su percipirane stabilnim. Nakon što dođe do hiperinflacije, država povjerenje u valutu više ne može vratiti, stoga stvori novu valutu s kojom pokuša zaustaviti paniku i stabilizirati gospodarstvo. Od približno 800 papirnih valuta koje su postojale u povijesti do sad ih je propalo preko 600, a najčešći uzrok propasti je bila upravo hiperinflacija. Od valuta koje danas postoje apsolutno sve vrijede osjetno manje nego prije nekoliko desetljeća, a kad tad će ih zadesiti sudbina svih papirnih valuta – postat će bezvrijedne.

Kako ušteđevinu zaštititi od inflacije?

Budući da niti jedna centralna banka na svijetu nema u cilju držati stopu inflacije na 0%, svaka papirna valuta postepeno gubi na vrijednosti, uključujući američki dolar, švicarski franak i ostale valute koje su percipirane sigurnim. Kamatne stope na oročenu štednju su često osjetno niže od stope inflacije, stoga ne mogu kompenzirati pad vrijednosti novca. Na sreću, postoji način za postizanje dugoročne zaštite od inflacije, a radi se o ulaganju u zlato. Zlato već tisućama godina služi kao prirodna svjetska valuta i zadržalo je vrijednost kroz svaku krizu, rat i raspad država i carstava. Otkako je SAD napustio zlatni standard 1971. godine, cijena zlata u prosjeku raste po 8% godišnje, što je više od kamatnih stopa čak i u dobrim vremenima te više nego dovoljno za kompenzirati učinak inflacije. To znači da ako se prosječna kuća danas može kupiti za 3 kg zlata, za približno istu količinu se mogla kupiti i prije 100 godina, a vjerojatno će se moći kupiti i za 100 godina, bez obzira u kojoj valuti bude izražena nominalna cijena.

Osim što osiguravaju stabilnost vrijednosti životne ušteđevine, zlatne poluge i zlatnici jamče i neovisnost o stabilnosti financijskog sustava ili države. Dakle, onaj tko ušteđevinu drži u obliku investicijskog zlata ne mora brinuti ni o inflaciji niti o tome hoće li mu banka propasti. Još jedna prednost štednje u zlatu je to što investicijsko zlato ne podliježe porezu na kapitalnu dobit.

Autor:

Banka Zlata

Želite li na email adresu dobivati slične tekstove? Prijavite se za primanje naših newslettera! U newsletterima osim edukacijskih tekstova šaljemo i informacije o našim promotivnim aktivnostima, kao i ostale informacije za koje smatramo da bi zainteresiranima za ulaganje u plemenite metale mogle biti interesantne!