Srebrni Talir Marije Terezije

Srebrni talir Marije Terezije (njem. Maria-Theresien-Taler, eng. Maria Theresa thaler) je vjerojatno jedan od najpoznatijih srebrnjaka na svijetu. Kuje se od 1741. godine, kada je carica Marija Terezija stupila na prijestolje Habsburške Monarhije. Pojam talir dolazi od njemačke riječi “thal”, koja se odnosila na površinski rudnik srebra u Češkoj i postao je generički naziv za veliku srebrnu kovanicu u mnogim dijelovima Europe.

Promjer spomenutog talira je 39,5 – 42 mm (ovisno o godini kovanja), a debljina 2,5 mm. Ukupna težina mu je 28,07 grama, od čega srebro čini 23.39 grama, tj. 83,33% ukupne mase. Preostalih 16,67% mase talira čini bakar.

Srebrni talir Marije Terezije vrlo je brzo nakon početka kovanja postao omiljen među trgovcima diljem Europe, ali i mnogo šire. Ovaj srebrnjak je bio jedna od prvih kovanica u masovnoj uporabi u Sjedinjenim Američkim Državama te službeno sredstvo plaćanja do 1960-ih u velikom dijelu Afrike (od Sjeverne Afrike preko Somalije, Etiopije, Kenije, Tanzanije do Mozambika). Osobito je bio popularan uz obale Crvenog mora gdje lokalni trgovci nisu htjeli prihvatiti nikakvu drugu kovanicu ili novčanicu. Arapi su prihvaćali samo talire s kraljičinim poprsjem s koprenom, oznakom godine 1780, potpisom S.F., dijademom sa 7 i brošem sa 9 bisera. Također je ostalo zabilježeno da su beduini talire upotrebljavali kao novac, robu, uteg i nakit.

Talijani su za vrijeme svoje kolonijalne vlasti u istočnoj Africi iskovali vrlo slične kovanice, želivši njima zamijeniti talir, ali nisu uspjeli. Isti problem su Austrijanci imali još za života Marije Terezije, koja je poslije smrti svoga supruga 1765. godine naredila da se za Levant i dalje kuju taliri s oznakom 1765. g. i njenim likom bez udovičke koprene. Pokazalo se da takav tip talira u Levantu nije popularan i da ljudi ondje preferiraju onakve talire koji cirkuliraju u Europi.

Ogrlica od srebrnih talira

Vjerojatno glavni razlog popularnosti talira Marije Terezije u svim navedenim dijelovima svijeta je način kovanja ovog srebrnjaka. Na rubu kovanice izgraviran je moto Marije Terezije “Iustitia et Clementia”, što znači “Pravda i milost”. Svrha natpisa na rubu je sprječavanje struganja srebra s novčića. Naime, ljudi su stoljećima strugali rubove novčića jer neznatno ostrugan novčić nije gubio na vrijednosti. Od nekoliko stotina ostruganih kovanica bi se skupilo dovoljno plemenitog metala za izraditi nekoliko novih novčića, a za tu količinu se moglo nešto kupiti. No desetljeća struganja bi dovodila do neprepoznatljivosti kovanica, visoke inflacije u gospodarstvu i pada povjerenja u valutu. Zbog izgraviranog ruba talira Marije Terezije bilo je vrlo jednostavno ustanoviti je li kovanica strugana ili ne pa je praksa struganja kod ovih srebrnjaka nestala. Nazubljeni rubovi na mnogim zlatnicima kao što su zlatni dukati Franjo Josip imaju istu svrhu.

Talir Marije Terezije

Rub talira Marije Terezije

Osim habsburških kovnica u Beču, Günzburgu, Hallu, Karlsburgu, Kremnici, Milanu i Pragu, srebrni taliri Marije Terezije su se kovali i u Birminghamu, Bombayu, Brusselu, Londonu, Parizu, Rimu i Utrechtu, a po nekim procjenama sveukupno ih je iskovano približno 390 milijuna. Pomalo je neobično da su različite države koje nisu imale veze s Austrijom kovale novac s austrijskom caricom, no za to postoji dobar razlog. Nakon što je 1935. godine Mussolini dobio koncesiju na kovanje talira na 25 godina, odbio ih je prodavati kupcima izvan Italije, pa su Britanija, Francuska i Belgija počele proizvoditi vlastite talire Marije Terezije, koji su im služili kao novac u gore spomenutim kolonijama na Bliskom istoku i Africi. 1961. godine je istekla talijanska koncesija na kovanje srebrnih talira, pa je Republika Austrija tražila od ostalih zemalja da prestanu kovati spomenute srebrnjake, na što su sve zemlje pristale. Od 1962. godine talire Marije Terezije kuje isključivo Munze Osterreich. Tijekom 2017. godine kovnica ih je prodala samo 23 tisuće.

Na prednjoj strani ove srebrne kovanice nalazi se lik carice te natpis na latinskom “M. THERESIA D. G. R. IMP. HU. BO. REG.”. Radi se o kraticama punog naziva “Maria Theresia, Dei Gratia Romanorum Imperatrix, Hungariae Bohemiaeque Regina”. U prijevodu na hrvatski to bi značilo “Marija Terezija, milošću Božjom Rimska carica, kraljica Ugarske i Češke”. Potpis S.F. su prva slova prezimena Tobiasa Schoebla i Josepha Fabya, zaposlenika kovnice u Guenzburgu 1780. godine, koja je također kovala talire. Nakon ukidanja te kovnice 1805. godine isti potpis su preuzele kovnice u Beču, Milanu i Veneciji.

Zadnja strana talira Marije Terezije prikazuje carskog dvoglavog orla, austrijski grb u sredini te natpis “ARCHID. AVST. DUX BURG. CO. TYR. 1780 X”, što je skraćeno od “Archidux Austriae, Dux Burgundiae, Comes Tyrolis 1780 X”. U prijevodu na hrvatski to znači “Nadvojvotkinja Austrije, vojvotkinja Burgundije i grofica Tirola”. Godina proizvodnje (1780.) predstavlja godinu smrti carice i nalazi se na svim talirima iskovanim od te godine pa do današnjeg dana. Oznaka X (Andrijin križ ili rimski broj 10) iza godine proizvodnje predstavlja novu težinu talera (desetinu kölnske marke srebra) dogovorenu 1750. godine i znači da taliri iskovani od te godine imaju manje srebra nego raniji primjerci.

Još jedna zanimljivost vezana u srebrni talir Marije Terezije je informacija o plaći Wolfganga Amadeusa Mozarta, koja je 1779. godišnje iznosila 225 talira. Mozart je u to vrijeme u Salzburgu radio kao dvorski orguljaš i koncert majstor. Postoje i zabilješke o plaćama krojača koje su iznosile 150 talira godišnje te sveučilišnih profesora koji su zarađivali oko 400 talira godišnje. Na temelju toga se može usporediti tadašnja i današnja vrijednost srebra.